Kako počinje promjena – prvi korak ka sebi

Većina promjena u našem životu ne počinje naglo. One ne dolaze u obliku velikih odluka, prekretnica ili drame.
Promjena često započinje u tišini – u onim trenucima kada osjetimo da nas nešto iznutra poziva da zastanemo.
To može biti blagi nemir koji se javlja svakog jutra, osjećaj da smo “negdje skrenuli”, da više ne prepoznajemo sebe u svakodnevici.

Nerijetko ljudi taj osjećaj ignorišu. Uvjeravaju sebe da „nije ništa“, da će proći, da samo treba još malo izdržati.
Ali ono što pokušavamo potisnuti, obično ne nestaje. Samo postaje glasnije.

Taj unutrašnji glas — koji nas poziva da pogledamo u sebe — zapravo je početak promjene.

Prvi korak: priznati sebi da nešto nije u redu

Priznati sebi da nismo dobro nije znak slabosti.
To je znak hrabrosti i zrelosti.
Potrebna je snaga da se suočimo s vlastitim osjećajima – sa strahom, tugom, prazninom, sumnjom ili ljutnjom.

Mnogi od nas su odrasli u okruženju gdje se govorilo da emocije treba “držati pod kontrolom”, da “nema smisla analizirati prošlost” ili da “moramo znati pomoći sami sebi”.
Ali istina je da niko ne mora biti sam sa svojim bolom.
Psihoterapija postoji upravo zato da pomogne čovjeku da razumije sebe, da pronađe smisao i da se ponovo poveže sa svojim unutrašnjim svijetom.

Prvi korak ka sebi počinje kada kažemo: “Ne znam tačno šta mi se dešava, ali želim razumijeti.”

Promjena ne dolazi preko noći

U vremenu brzih rješenja, često tražimo “brzu promjenu” – tehniku, knjigu, motivacioni citat koji će nas preporoditi.
Međutim, prava promjena ne događa se tako.
Prava promjena je proces.
Ona se dešava tiho, dok učimo da budemo strpljivi prema sebi, dok postajemo svjesni svojih misli, emocija i obrazaca ponašanja koji su nas do sada vodili.

Psihoterapija pomaže upravo u tome – da otkrijemo kako smo postali ono što jesmo, i kako možemo naučiti da živimo drugačije.
To nije put kojim nas neko vodi, već put koji zajedno istražujemo.

Uloga terapeuta

Terapeut nije neko ko daje gotove odgovore.
On je sagovornik, svjedok, ponekad i ogledalo u kojem počinjemo da vidimo ono što smo dugo izbjegavali.

Kroz razgovor, siguran prostor i povjerenje, klijent polako počinje da osjeća ono što je ranije morao potiskivati.
To je trenutak u kojem započinje proces iscjeljenja.

Terapeut pomaže da se iz unutrašnjeg haosa polako rađa red – da se emocije imenuju, da se misli usklade s osjećajima, i da se u tom procesu probudi osjećaj: “Ja mogu da razumijem sebe. I mogu da se promijenim.”

Šta ako još nismo spremni?

Ponekad osjetimo potrebu za promjenom, ali nismo spremni da odmah krenemo.
I to je u redu.
Promjena se ne može požuriti, jer zahtijeva unutrašnju spremnost i sigurnost.

Ako se prepoznaješ u rečenicama poput:

“Znam da nešto nije u redu, ali ne znam odakle da počnem”, to već znači da je u tebi počeo proces promjene.
Već si na putu.

Svaka promjena počinje sviješću.
I svaki korak, ma koliko mali, vrijedan je – jer vodi bliže sebi.

Zaključak: povratak sebi

Promjena ne znači postati “nova osoba”.
Ona znači vratiti se sebi – onoj verziji sebe koja osjeća, vjeruje, povezuje se i zna šta joj je potrebno.

Upravo taj povratak je srž terapijskog procesa.
Kada počnemo da razumijemo svoje unutrašnje mehanizme, prestajemo da ih se bojimo.
A kada prestanemo da bježimo od sebe, tek tada zaista počinjemo živjeti.

Autor: Branka Ćuić
Integrativni psihodinamski psihoterapeut
Online individualna i grupna psihoterapija, partnerski i savjetodavni rad